Nije bila ni obična ni neobična, jednostavno svoja: djevojka s trajnim osmijehom na licu i očima boje kahve koju ne pije.
LIVE OUT YOUR LIFE
reach for the stars
You'll never know if you can fly unless you take the risk of falling.
17.08.2011.

11.

Unless you're willing to have a go, fail miserably, and have another go, success won't happen.

Proteklih dana ne radim ništa. Apsolutno ništa. Navečer zaspem oko četiri, ustanem u jedan i onda se vrtim oko svoje osi. Zanimljivo. Zato sad mijenjam sve iz korijena. Jutros sam ustala ranije protiv svoje volje jedva gledajući na oči. Uglavnom, bolje se držim.

Inače, prije ovog "blaženog" stanja raskinula sam se dok sam instalirala igricu koju sad uopće ne igram. Znate li kako je teško pisati jezikom DOS-a? Tri-četiri sata u komadu sam provela mozgajući oko glupavih foldera i lokacija i komandi... A onda kad sam konačno uspjela, osjećaj je bio fantastičan. Onaj osjećaj kad uspiješ u nečemu je neopisiv, i onda kad sam počela igrati, kroz glavu prođe samo jedna misao - Šta sad? I sad mi je naravno dosadno. Iz svega navedenog, shvatila sam da je samo postupak bitan te moć volje, a da je rezultat tek prihvaćen.

Pričam gluposti, svjesna sam toga. Šta ja mogu. Nisam pisala odavno (očito je postala tradicija da pišem jednom svaki mjesec) pa se moram uhodati. Nego, sutra ću, akobogda, dobiti dugoočekivani tablet. One pare mi stoje na stolu, samo čekam kad ću ih se riješiti. Sada ću moći činiti čuda na svom already awesome kompjuteru!

Kad smo kod crteža, mislim da imam novu opsesiju. Oni koji me znaju znati će da je to loše... po njih. Jer ja kad imam opsesiju ne prestajem pričati o njoj. Ali ja samo mislim da imam novu opsesiju. Ne znam. Još nisam potpuno sigurna.

I to je otprilike to što se dešavalo u proteklih mjesec dana.

20.07.2011.

10.

A drawing is simply a line going for a walk.

Kako želim da znam dobro crtati. Znam da me vjerovatno ne bi primili na grafički dizajn u Sarajevu, ali šta ću ja kad nisam dovoljno talentovana za to. Zato se moram popraviti - oduvijek sam htjela da znam crtati portrete. Sad se registrujem na razne stranice sa savjetima za crtanje i nadam se da će mi pomoći, ali prvo moram nagovoriti tatu da mi kupi wireless router da mogu na internet na svom kompjuteru. Od muzičke karijere sam odustala - taj talenat sam definitivno odbacila, ko zna zašto. Ostajem pri srednjoj muzičkoj, volim je više od Gimnazije, ali opet nemam ništa od toga. Sebi uvijek postavljam to vječno pitanje - šta će biti sa mnom nakon srednje. Moja analiza stvari:

1. Medicina. Nikad. Bez uvrede onima koji to hoće, ali nikad me to nije privlačilo. Niti volim krv, a niti želim tuđe živote na svojim rukama. Iako volim gledati Dr. House-a i Grey's Anatomy.

2. Pravo. Previše štreberski, čak i za mene. Također volim gledati serije i sudske procese ali sad da budem advokat/sudija/nešto treće... ne baš.

3. Muzička akademija. Ovo ne želim iz više razloga - nisam dovoljno spremna za nju i gdje naći posao s tim fakultetom? Nisam ja dovoljno mozak za to - kod profesora se provlačim na osmijeh (a troje ih je, hello!) tako da... nema smisla.

4. Grafički dizajn. Ovo želim zato što volim crtati, a posebno zato što je grafički (napomena sebi - nabaviti tablet) ali ne vjerujem da će išta biti od toga. Zato postoji peta opcija.

5. American University. Jedina opcija koja pokriva sva moja polja - nastava je na engleskom a ima poseban smjer: Graphic and Multimedia Design. Problem su pare (kome nisu?) Možda se prijavim za stipendiju, možda ne, imam još dvije godine da razmislim.

Samo vam mogu reći - neizvjesno je. Strašno. Samo znam da su mi roditelji dali odriješene ruke i da je na meni da odlučim. Sad je samo pitanje kako se odlučiti. A znam zasigurno da ono što ću studirati mora biti nešto što volim i u čemu ću uživati.

24.06.2011.

9.

Kao dijete, vjerovala sam da svaka stvar ima dušu, a to uvjerenje je išlo tako daleko da sam se znala ispričavati stolici koju bih slučajno lupila nogom. Bilo je to bezbrižno vrijeme, kada su stvarnost i mašta bile jednako vjerojatne i kada je bilo dopušteno zamišljati da kišne kapljice na prozoru svojim plesom komuniciraju jedna s drugom.

Pronalazim se ovdje. Ne morate mi vjerovati, ali voljela sam vjerovati da su stvari oko mene žive. Beznačajne, a opet meni tako značajne. Možda zato što mi je starija rodica punila glavu tim da ako, recimo baciš igračku, to nju boli, pa da to ne radiš. Iskreno sam vjerovala u to. Ponekad se i sad zapitam - da li stepenice u hodniku pričaju međusobno kad mi ne gledamo? I zašute kad neko naiđe, odnosno evo kako je to išlo u mojoj glavi: predmeti pričaju, ja izađem iz sobe, a stepenica prenosi stepenici da ja idem i onda svi zašute. U neku ruku mi je bilo krivo jer ne žele pričati sa mnom, a zidovi me nisu htjeli slušati.

Čudna sam ja. Ništa novo, reći će. Ali na neki način sam uspjela stvoriti svoj svijet, svoje okruženje gdje je sve po mojim pravilima. Nedostaje koja daska, ali građevina u mojoj glavi je solidno izgrađena. Ta građevina je moje sklonište od ostatka svijeta gdje provodim dosta svog vremena, gdje se razvijaju najluđe teorije i beskrajna zamišljanja - ako bi, kad bi.

Moj pojam pravog svijeta, prave slike svijeta je nepojmljiv. Ja na neki način ne vjerujem u zlo. Ali ko vjeruje, budući da se sve one grozne stvari dešavaju samo na drugom kraju svijeta? Pljačke, ubistva, potresi, tsunami pa čak i sama smrt - sve je to tako daleko, sva bol, sva patnja, sve se to čini tako dalekim da na trenutak povjerujemo da ih nema, ali sumnjamo. A kad sumnjamo, onda sami sebi govorimo: Ako dođe do toga, moći ću se nositi s njim. I uporno tako.

Stvarnost je drugačija. Stvarnost te udari po nosu kad to najmanje očekuješ. Ja ne mrzim nikoga, i nemam neprijatelje, ali mi Stvarnost nije draga. Ona je zla i narušava harmoniju mog svijeta. Stvarnost i njen partner Sudbina. Ne zamaram se budućnošću, ponekad zavirim u prošlost, a živim za trenutak. Kao da sljedeći neće doći.

U mom svijetu se govori engleski jezik, meni tako srcu drag. One savršene riječi koje kad se spoje u cjelinu i daju rečenicu su neopisivo jake - posebno u nekom vrlo ozbiljnom kontekstu. Često sebe uhvatim kako mislim na engleskom, a jednom su mi prilikom rekli i da govorim kao da prevodim s engleskog. Zaista, zar jedan jezik toliko može da utiče na čovjeka?

Ja svoje zaključke privodim kraju. Hvala svima koji pročitaju.


Noviji postovi | Stariji postovi

>