12.

Ejh, koliko je vremena prošlo otkad vam nisam pisala. Mnogo se stvari promijenio što se tiče svega – i mene same i onih oko mene. Gdje da počnem?

Da vidimo. Bila u Norveškoj prije godinu dana. Išla na ekskurziju i zaljubila se u Veneciju tri mjeseca nakon toga. Otvorila account na Tumblr-u i pronašla se. Pala u depresiju i nadebljala se. Dostigla punoljetnost. Maturirala i prekinula sve veze sa srednjom. Primljena na kompjuterski inžinjering u Turskoj prije pet dana. Danas uradila ombre (mama me sad zove ‘eurokrem’) i konačno se opet počela osjećati dobro u svojoj koži.

Dakle vratila sam se. Ponovo sam ovdje jer mi je prijateljica rekla da lijepo pišem i želim sebi dokazati da nisam izgubila tu moć. Volim da pišem, ali iskreno prelijena sam za to. Zato ne mogu obećati da ću biti baš redovna ali pokušat ću. Kaže pisanje nekad pomogne. Nije da se ne slažem. A uostalom ne mogu sve ni da stavim na Tumblr jer tamo imam stvarno mnogo prijatelja i ne bih da ih opterećujem.

Ako ste prvi put ovdje, zamolila bih vas da zanemarite stare postove jer su stvarno stari. Dvije godine stari. Razlika između tinejdžerke od 16 i 18 godina je ogromna i iskreno smatram da sam mnogo zrelija nego što to pokazujem. Ali ja sam beba svoje grupe, šta da vam kažem. Najmlađa, uvijek bila. Volim to. I svi me znaju kao ‘ona što se vazda smije’. Smijeh je zdrav, zar ne?

Malo sam preuredila blog, pravo mi se sviđa. I komentari su otvoreni prvi put nakon dvije godine.

lighter
World is beautiful until people ruin it.

Komentariši