I uvijek se prešuti ono najbitnije. Niko ti neće reći da ćeš biti sretna, da ćeš se osjećati prihvaćenom, da ćeš pobjeći iz pakla. Također ti neće reći da ćeš se zateći u kolotečini, da ćeš se osjećati usamljenom okružena ljudima, da će te srce vući nazad koliko god mozak gurao naprijed.
Jer srce se razbilo na hiljadu komadića kada je prvi put ugledalo petero ljudi za malim ekranom čekajući samo da vide tebe koja si kilometrima i satima daleko. Jer srce se i dalje stegne svako veče kada pričaš o svakom nebitnom detalju, kada slušaš svaku sitnicu njihovog uobičajenog dana koja u tom trenutku znači sve, jer se tim osjećaš djelić sekunde bliža njima. Život je nemilosrdan, on teče dalje bez tebe, a ti uporno trčiš za njim, pokušavaš ga stići, ukrasti jedan tren. I znaš da propuštaš mnogo toga – brat ti je sad viši od tebe, mama ti ima novi kaput ljubičaste boje koja joj inače ne stoji ali ovaj put je drugačije.
Zamišljaš ih okupljene u sobi punoj veselih zvukova i sve ti nedostaje: zveckanje suda, pucketanje vatre, TV pojačan radi vijesti koje se jedva čuju dok tvoj brat priča a niko ga ne sluša dok ga deda konačno ne ušutka. Nedostaje ti tvoja soba, tvoj mali kutak gdje se ništa loše ne može desiti. Nedostaje ti krevet, a na njemu nema posteljine.
Šta samo ne bi dala za komadić nanine pite, za mamine komentare za vrijeme filma, za jednu partiju remija s tatom. Ko im sad pojede svo voće dok tebe nema? Da li ga uopće onoliko i kupuju? Kažu ni palačinke se više ne prave kako tebe nema.
I da sebi skreneš misli sa sadašnjosti, počneš se osvrćati na prošlost. Kažeš sebi: nije moglo drugačije. A ne vjeruješ u vlastite riječi. Pukotina još uvijek zjapi nad vama, ostaci stakla još uvijek duboko urezani u kožu. Ali vadite ih, zajedno, jedan po jedan. Možda jednog dana potpuno zacijelite. Da li je između vas previše ljudi, previše sjećanja, previše prepreka?
Zatim pogledaš u budućnost. Shvatiš da ćeš ovdje biti do 2018. i uhvati te strah. Čvrsto, čvrsto, ne pušta. Bojiš se odrastanja, bojiš se života koji ide bez tebe. Govoriš sebi neće te zaboraviti, ne mogu, ne bi one nikad. Strepiš. Pet godina je puno.
I ne želiš da gledaš dalje od dana kada ideš kući, fokusiraš se samo na trenutak kada ćeš preći preko kućnog praga i ugledati uplakana ali nasmijana lica ljudi koje voliš.
Ali i pored svega, na tvom licu uvijek igra osmijeh. I dalje si poznata kao djevojka koja se uvijek smije. I dok samo nekoliko ljudi zna za tvoje padove, svi će znati za tvoje uspone. Jer mijenjaš se. Postaješ neko novi, neko bolji, ali šutiš, i odbrojavaš dane.
